Stvaranje i posmatranje umetnosti poseduju duhovnu komponentu svojstvenu jedino ljudskim bićima. I stvaranje i posmatranje umetnosti vode samospoznaji i ostvarenju naše suštine. Trideset godina postojanja Udruženja likovnih i primenjenih umetnika Gornjeg Milanovca svedoče o postojanoj, neumitnoj potrebi za stvaranjem. Istrajati tri decenije u klimi čestih društvenih previranja, egzistencijalnih nesigurnosti i kulturnih nedoslednosti, nije bila laka misija.
Tokom tog perioda, članovi udruženja koje je i samo prolazilo kroz logične transformacije, održali su veliki broj samostalnih i grupnih izložbi, iznova se okupljajući na zajedničkoj izložbi. Nekada je to bio Septembarski salon koji je kasnije zamenjen Prolećnim, ali cilj ove izložbene manifestacije je ostao isti: da reprezentuje aktuelnu stvaralačku scenu, da pruži pregled (i presek) umetničke produkcije izlagača različitih likovnih poetika i generacija, izraženih različitim medijima: slikarstvo, skulptura, crtež, grafika, fotografija, strip, primenjena umetnost, grafički dizajn, miks media. Njima se, od ove godine, pridružuju i tekstovi iz teorije i istorije umetnosti. Autorima, među kojima su, osim članova milanovačkog ULPU-a i gostujući izlagači, eminentni savremeni umetnici uglavnom srpskog stvaralačkog podneblja, otvorena je mogućnost da deluju izvan tematskih okvira i da se predstave najreprezentativnijim radovima nastalim u prethodnom dvogodišnjem periodu, odobrenim od strane Umetničkog saveta ULPU. Ne razmatrajući ovom prilikom posvedočene umetničke kvalitete, ostvarene domete, stilska opredeljenja ili razvojne etape stvaralaštva svakog autora ponaosob, već, fokusirajući se isključivo na izložena dela, dolazimo do zanimljivog zaključka: vizuelni sadržaj pred nama reflektuje odjeke stilskih pravaca koji se nadovezuju kroz gotovo sveukupnu istoriju umetnosti...
Iako takav zaključak po sebi može biti i očekivan, budući da svaki posvećeni stvaralac komunicira sa prethodnim epohama, nahodeći se potvrđenim principom „pogled u prošlost najčešće je pogled u budućnost“, birajući one impulse koji na najbolji način komuniciraju sa sopstvenim estetskim doživljajima, i putevima njihovog ispoljavanja. Sam stvaralac najčešće nije svestan i ne može – ili ne želi – da kontroliše kakvu će asocijaciju plod njegovog individualnog izraza izazvati kod posmatrača, i iako je ta asocijacija najčešće na subjektivan način kreirana, ona opet nastaje kao logičan, civilizacijski sled umetničkih iskustava. Prateći takav vizuelni aspekt („liniju“) naših misli, platna Milana Miletića i Sergeja Aparina, izvedena klasičnim likovnim jezikom, umećem „starih majstora“, svako na svoj način, prevodi nas u lični svet magijskog realizma, u kome pronalazimo tu tako potrebnu, senzualnu tišinu u kojoj čujemo sopstveno disanje. Emotivno otvoreni nakon toga, razgovor sa samim sobom, o sebi i u sebi, vodimo pred delima Žarka Vučkovića, Zorana Todora i Slobodanke Marjanović, ali krećući se u domenu čiste apstrakcije, enformela i apstraktnog ekspresionizma... Nadrealizam arhetipskih bića monumentalnih razmera i isto tako snažne sugestivnosti Jasne Opavski, vodi do dubina posmatračeve samozapitanosti. Na istoj liniji, koristeći se potpuno drugačijim izražajnim sredstvima, jesu i nadrealne asocijacije Izabele Mitić i Vesne Tešić, dok u brod u mirnoj luci Ivane Marinković Racić, pluta između nad- stvarnosti i prefinjenog impresionizma...
U gotovo čistom impresionizmu prepoznajemo rad Jelene Jovičić, dok se na suprotnoj strani, u postimpresiji, ređaju misli Ivane Jovičić. Idealizovane momente stvarnosti obojene romantičarskim pristupom svetu daje nam Slobodanka Rakić Šefer, a portret Branka Dimitrijevića, lako se može doživeti kao realizam ili naturalizam... Kada govorimo o romantičarskom, ali i romantičnom, doživljaju, on se javlja i pred „Suncokretima“ Slobodanke Nikolić, i kao što je nekada Venecija imala svoje „vedutiste“, Gornji Milanovac ima svog vernog slikara, Dragana Mihailovića, koji iznova uspeva da u gradski pejzaž unese duh nekadašnjeg života i približi ga današnjem posmatraču. Slede „ekspresionisti“ naše izložbe...
Nenad Ristović dramatičnom upotrebom boje i apstrakcijom oblika izražava unutarnji emotivni naboj razotkriven u nazivu slike „Prostori duše“, dok „Tok“ (I i II) Vesne Cvetić drugačijom poetikom dostiže isti cilj: ekspresiju ličnih a jakih osećanja i mislenih tokova. Mir za uzburkanost unutrašnjeg bića nalazimo pred skulpturom Nebojše Savovića koja celom svojom pojavnošću odiše (neo)klasicizmom, pružajući osećaj da je sve u redu, jer je harmonija uspostavljena. Ona vlada i u zamišljenom minimalističkom enterijeru u koji bi se savršeno uklopila „Stolica“ Mirjane Avramović... Na identičan način na koji su posmatrana ostvarenja likovne umetnosti, stilske varijacije prepoznajemo i u artefaktima ostalih članova Udruženja, koji su svoju misiju pronašli na drugim poljima kreacija ljudskog duha...
Strip table Mijata Mijatovića govore tako čistim ekspresionizmom, da se stiče utisak ličnog učešća u drami koja se odvija pred i u nama. Paralelno, fotografija „Lice“ Saše Savovića uvodi nas u samu suštinu ekspresionizma, dok u delu Sima Marića pored utiska nadrealnog, ostajemo zaintrigirani i simbolizmom. Fotografija Branke Vučićević Vučković ne može da ne izazove trenutno podsećanje na osnovni postulat futurizma: predstaviti pokret na slici, iako je simbolizam predstavljenog upravo u suprotnom – zarobljenost u prostoru...
Za umetnost izrade nakita Nevene Čavorović neophodno je kreativno umeće svojevrsnog romantičnog konstruktivizma, a krajnji efekat korespondira i sa optičkom umetnošću, dok dizajnerski vremeplov Jasmine Petrović prevazilazi primenjenost odevnog predmeta, izazivajući vizuelne asocijacije na romantično-eklektična ostvarenja secesije/art nouveaux-a. Veljko Trojančević i Ana Jelić i ovom prilikom dokazuju profesionalni odnos prema izabranom pozivu, predstavljajući izuzetno domišljate radove, u oblasti grafičkog dizajna, odnosno istorije umetnosti, tačnije arhitekture...
Putujući kroz svetove izloženih radova, između svesnog i nesvesnog, možemo zaključiti da, i pored uvek prisutnih , i dobrodošlih, suprotnosti estetskih senzibiliteta, postavka pred nama uspeva da različitosti pomiri i spoji u vizuelnu celinu, koju tradicionalno predstavlja publici. Svojim kvalitetima, doslednošću u stvaranju i izložbenom predstavljanju, Udruženje likovnih i primenjenih umetnika Gornjeg Milanovca steklo je istaknuto mesto u kulturnom životu grada, izgradivši vremenom i vernu publiku, koja će, posmatranjem stvorenog, iscrtavati linije sopstvenih misli...