U Srbiji, kao i u ostalim razvijenim zemljama, saobraćajne nesreće su vodeći uzrok smrti dece. Iako nesreću nekad ne možemo sprečiti, one najčešce nisu stvar sudbine, vec bi mnogi životi dece bili spašeni da su ih odrasli zaštitili. Jedan od primera su automobilski sudariu kojima stradaju najčešce nevezana ili nepravilno vezana deca. Auto sedišta smanjuju rizik od smrti deteta u sudaru do 70%, a rizik od ozbiljne povrede za više od 90%, ali samo ako se pravilno koriste. Zašto roditelji koji inače čine sve da zaštite svoju decu, u automobilu decu prepuštaju sudbini?
Mnogi roditelji biraju da ne koriste auto sedište za svoje dete upravo na osnovu netačnih informacija koje su dobili od strane zdravstvenih radnika, rodbine, prijatelja. Te informacije uključuju uverenja da je dete u vozilu sigurno u naručju odrasle osobe, da su auto sedišta za bebe opasne za njihovo zdravlje i razvoj, da su mala deca adekvatno zaštićena ukoliko se vežu sigurnosnim pojasom automobila...
Većina dece rođene danas u porodilištima u Srbiji odlazi u svoj roditeljski dom u automobilu, bilo roditelja, bilo nekoga drugog. Mnogi roditelji misle da je vožnja od porodilišta do kuce kratka, a rizik od sudara vrlo mali. Statistike, medutim, pokazuju da se vecina sudara dogada upravo unutar nekoliko kilometara od polazišta.
Većina roditelja takode misli kako mala brzina kretanja vozila u gradskom saobraćaju predstavlja niski rizik od povrede ako do sudara i dođe. Medutim, u sudaru pri brzini od samo 25 km/h nevezani putnik biva bačen prema napred silom koja je 20 puta jaca od njegove težine, a u sudaru pri brzini od 50 km/h putnik udara o unutrašnjost vozila jačinom kojom bi udario o tlo da je bačen sa treceg sprata. Najmladi putnici, odnosno mala deca, posebno su ranjivi jer ih njihova fizionomija stavlja pod veći rizik pri takvim , a i sigurnosni pojasevi automobila koji su dizajnirani da zaštite odrasle osobe ne pružaju im niti približno zadovoljavajucu zaštitu. Većina auto sedišta testiranih po standardima zemalja u kojima se prodaju i gde državni standardi postoje, testirana su u sudarima pri brzini od 48 km/sat (brzini gradske vožnje) jer se skoro svi sudari u praksi dogadaju na takvoj ili manjoj brzini.
Mnogi roditelji misle da je dete u vožnji najsigurnije u njihovu naručju, nesvesni sile koja deluje na putnike u sudaru i da dete u tom trenutku postaje projektil koji oni ne mogu zadržati koliko god ga čvrsto držali. U slučajevima kada dete spletom okolnosti i ne izleti iz naručja (recimo, ako je u naručju, ali unutar pojasa kojim je odrasla osoba vezana), odrasla osoba težinom svog tela zgnječi dete što dovodi do ozbiljne povrede ili smrti deteta. Needukovanost roditelja po pitanju bezbednosti deteta u vožnji takođe mnoge navodi da prevoze svoju decu u opremi koja nije predviđena za zaštitu deteta (kao što su naprimer razne vrste korpi ili nosiljki). Osim što takva oprema ne štiti dete pri sudaru, ona postaje dodatni projektil (uz dete) koji može ozbiljno da povredi ili usmrti ostale putnike
Ovo su samo neki primeri razmišljanja i uverenja roditelja u Srbiji koji mogu biti pogubni za njihovu decu. Kada se pravilno koriste, decija auto sedišta primerena detetovomuzrastu i razvoju, optimalno su sredstvo u pružanju zaštite deteta u vozilu.
Sedmoro od desetoro male dece poginule u sudaru, danas bi bilo živo da su ih njihovi roditelji u automobilu prevozili pravilno vezane u auto sedištu!